Dugo već nisam čitala ovoliko šturu, a duboku knjigu. Stil autorice uistinu je specifičan zbog izravnosti, sažetosti, a opet obrađuje toliko teške teme. Od seksizma do zlostavljanja, depresije, smrti, gubitka…
Laurence je rođena 1959. očekivana je dugo, nadali su se da je dečko, ali bila je samo još jedna djevojčica. Druga, mlađa.
Čitav njen život satkan je od neispunjenih očekivanja, skrivanja u sjeni, diskretnog odbacivanja, a na kraju i zlostavljanja koje je doživjela od užeg člana obitelji.
U svim tim okolnostima i sama bira krivi put, zabavlja se s dečkima, kao tinejdžerica ostane trudna i odluči pobaciti, smatra da nije sposobna biti majka, ne želi nikada biti majka. A godinama kasnije, u sretnom braku očajnički pokušava doći do začeća. I kada se to ostvari, Laurence pomisli kako njezin život konačno ima smisla, kako je to to. Prava stvar. Ali život priča tužne priče i njena je jedna od tih. Težak, kompliciran porod, nestručnost liječnika dovode do smrti novorođenčeta, što u njoj ostavlja najdublju prazninu ikada. Tugu koju je mislila da nikada neće upoznati.
Tugu koja briše sve ono što je prije iskusila. A par godina nakon toga, uspjela se ostvariti kao majka, ali se razvodi. Nije išlo. Sada se s vlastitom kćeri bori protiv vremena u kojem žive dok obje traže ono svoje pravo ja.
Često su naši životi unaprijed određeni spolom i dan danas. Nerijetko se susrećemo sa stavovima da žena mora biti žena. Da nisi žena ukoliko nisi majka, ukoliko ne nosiš potpetice, ruž, da ti nisi bitna. Djevojčica je snažan feministički roman, rekla bih i vrisak na sav glas, na svijet, na ljude da se osvijeste. I da konačno prihvate da svako živo biće ima pravo glasa. Da smo svi individualni i ne moramo upadati u kalupe koji su nam namijenjeni, bilo spolom ili obiteljskom povijesti.
Budite svoji i držite do svojih stavova, ne dajte nikome da ih sruši ma koliko se trudio. Jer na kraju dana samo sebe imate. Ostajete na milost samima sebi.
Imate moju veliku preporuku!
Prijevod potpisuje: Vlatka Tor
S police 