Razmišljala sam da se objesim, ili skočim pod vlak, ili naglo skrenem na autoputu i počnem voziti u suprotnom smjeru. Ili da jednostavno sletim s ceste. Ali nisam imala hrabrosti. Umjesto toga, dopustila sam im da dođu po mene i u dogovoreno vrijeme pokupe me ispred moje kuće.
Roman koji počinje ovako, ne može biti ništa drugo osim čistoga dragulja. Bolan, realan, upozoravajući, snažan i nezaboravan.
Dorrit Weger ušla je u pedesete, nema supruga, nema dijete, a nema ni roditelje, posao… nepotrebna je. Za ljude poput nje postoji jedno mjesto. Raskošan stan smješten u jednu sigurnu zonu, okružen vrtovima, drugim ženama njenih godina i nešto starijim muškarcima. Mjesto koje pruža delikatese, skupa pića, masaže, saune, treninge, bazene, čista idila. Ali, postoji kvaka… tamo su smješteni svi koje društvo smatra nepotrebnima i sigurni su do određenog vremena. Do trenutka kada netko od vanjskih, potrebnih, ne zatreba neki od organa. Jer to je svrha stanovnika Ustanove. Služiti kao rezerva, kao donator za one koji imaju svrhu; obitelj, supružnika, dijete.
Zatreba li netko od potrebnih pluća, bubreg, jetru, rožnicu, ukoliko se pojavi neki novi lijek kojeg treba testirati, tu su stanovnici Ustanove.
Da, toliko je surov ovaj distopijski roman.
Vrijeme je prolazilo. Vrijeme je letjelo. Svaki mjesec iz ustanove bi nestao određen broj stanara i nikada ih više ne bismo vidjeli.
Dorrit u Ustanovi upoznaje mnoge druge žene i veže se za neke od njih kao da su joj vlastite sestre. A poseban susret s muškarcem koji je prešao šezdesetu, mijenja sve. Dorrit konačno, u tom crnilu upoznaje ljubav. Njih dvoje jedno su drugom gorivo, podrška, motivacija. Jedino što žele je svaki dan ugledati lice ovog drugoga. Tako skromne, a tako velike želje za mjesto u kojem se nalaze.
U tom trenu već krenete s tugom, doslovnim vrištanjem na sav glas na ovu nepravdu! Na sudbinu koja ih je gurnula u tu skupinu nepotrebnih i život koji ih nije spojio ranije. Njihova ljubav već je sada u rukama drugih, sve je određeno, odavno, iako se mi kao čitatelji cijelo vrijeme potajno nadamo, navijamo za drugačiji završetak. Jer njihova priča to zaslužuje. Oni zaslužuju biti sretni.
No, je li to moguće kada ste već dobili etiketu? Kada su vas već obilježili i zatvorili u tu zajednicu…
Ustanova nam pruža uvid u ono kako bi svijet mogao izgledati. Daje nam do znanja koliko smo mi ljudi opasni. I koliko, nažalost, čovjek kao on sam ne vrijedi. Vrijedi samo njegov položaj na poslu, bračni status, potomci, a ne on sam. Zato je na nama da reagiramo, da promijenimo i sebe i ljude oko sebe. Vrijeme je da damo do znanja cijelom svijetu koliko svako ljudsko biće vrijedi i koliko je potrebno. Apsolutno niti jedan život nije iznad tuđega. Svi smo jednaki. I sve dok to ne shvatimo, prijeti nam opasnost da ovaj, a i svaki iole sličan distopijski roman ne ispuni svoju priču i u stvarnom životu. Alarm, upozorenje, kako god. Na nama je da reagiramo i promijenimo svoje stavove.
Imate moju iskrenu preporuku. Ni sanjati nisam mogla da će se na samom početku godine pojaviti roman koji će me rastaviti na dijelove. Ova knjiga zasigurno ide na moju listu deset najdražih. Ove godine, teško koja će ju skinuti s trona. Kapa dolje V.B.Z-u na prijevodu kojeg potpisuje Željka Černok.
S police 